GORIVO

Nikola Tavelić (1340 – 1391), je prvi hrvatski svetac. Dan na koji ga se sjećamo i na koji ga slavimo je 14. studeni. Rodio se između 1340 i 1350 kraj Šibenika u Hrvatskoj. Ne znamo točan datum i godinu njegovog rođenja ali pretpostavljamo da je negdje oko 1340 zato jer je bio franjevac a svećenik je postao oko 1365. Da biste postali svećenik morate imati 25 godina. Stoga pretpostavljamo da se rodio oko 1340.

Obitelj Tavelić je bila bogata i plemićka obitelj. Uglavnom su članovi te obitelji postajali suci ili su imali neke slične visoko važne uloge u društvu. Ne možemo reći što je potaklo mladog Nikola da se odluči život posvetiti Kristu. Možda prisutnost franjevaca? Tko će to znati. Znamo samo da je bio u franjevačkom samostanu u Šibeniku.

Nikola Tavelić

Oko 1372 otišao je u Bosnu služiti kao misionar. U to vrijeme u Bosni je bilo mnogo heretičnih kršćana koji su upražnjavali svoju doktrinu. Zvali su se ‘bogumili’. Nisu vjerovali u Bibliju, u čuda, u uskrsnuće, ali smatrali su se izvornim kršćanima. U principu su bili gnostici, odnosno vjerovali su u dualnu prirodu Boga, odnosno, postoji dobar Bog i postoji zli Bog.

Papa Grgur XI je slao franjevačke misionare u Bosnu kako bi naučili lokalno stanovništvo o pravoj ispravnoj kršćanskoj vjeri. Da biste otišli negdje kao franjevački misionar, morate dobiti odobrenje vašeg autoriteta. Drugim riječima, ne može svaki svećenik ići. Odabiru se samo oni za koje se smatra da su spremni. Prisustvo franjevaca u Bosni je rezultiralo obogaćivanjem i sofisticiranjem lokalnih Bosanaca i sveukupne kulture. Misije u Bosni su bile veoma uspješne. Mnogi heretici su postali katolici. Oko 1383, Nikola Tavelić odlazi u Jeruzalem kako bi propovijedao i učio tamošnje muslimane pravoj vjeri. Bio je u samostanu na brdu Sion. Tamo je učio arapski jezik kako bi bio u stanju komunicirati s lokalnim stanovništvom. U međuvremenu sa svojom franjevačkom braćom brinuo se za bolesne i siromašne. Taj dio društva je bio zapostavljen i franjevci su bili jedini koji su se brinuli o njima. U međuvremenu su također i propovijedali. Nikola je uglavnom bio poznat kao vrhunski propovjednik. Imao je jaki propovijedajući duh i taj mu je duh pomogao u Bosni. Ali ovdje u Jeruzalemu, ovdje je riječ o drugačijim ljudima. Muslimani su bili skloni agresiji kako bi obranili svoju vjeru i vjerovanja. Franjevci su nekoliko puta probali razgovarati s njima ali su ti razgovori većinom bili neuspješni. Muslimani su poštivali franjevce jer su ovi bili dobrog srca i živjeli su nesebično u slozi posvećujući svoje živote za služenje drugima.

Godine su prolazile ali nije bilo puno uspjeha u njihovim pokušajima da propovijedaju kršćansku vjeru. Shvatili su da moraju promijeniti svoje metode. Jedina opcija za uspjeh u njihovim očima je bila da pokušaju s hrabrijim i direktnijim nastupom.

11. studenog 1391, tijekom proslave Kurban-Bajrama, Nikola u društvu trojice drugih braće po vjeri, skupa su otišli do kadije. Kadija je poput muslimanskog sudca koji prosuđuje kada su u pitanju suverenitet vjere i neki društveni problemi. Došli su pred njega i počeli su propovijedati kršćanska uvjerenja.

Kadija

Kršćanska vjerovanja nisu bila nešto što kadija nikada prije nije čuo. Muslimani su znali puno o kršćanskoj vjeri. Ali ovoga puta ova četvorica kršćana su imali drugačiji pristup. Bili su otvoreni, direktni i uvrjedljivi u svom nastupu. Direktno su rekli kadiji da je njihova vjera kriva vjera te da ako ne prihvate Isusa, neće biti spašeni. Ta izjava je razljutila kadiju i prisutne muslimane. Oni su njima odgovorili da moraju prihvatiti Islam ili će u suprotnome biti pogubljeni. Nikola i njegovi pratitelji su odbacili Islam i muslimani su ih pretukli. Bacili su ih u zatvor. Tri dana su ih tukli svaki dan. 14. studenog 1391 su ih izveli van na glavni trag blizu Vrata Jafe i tamo su imali javno suđenje. Franjevački misionari su imali mogućnost ili se preobratiti na Islam ili će biti pogubljeni. Odlučili su umrijeti za svoja uvjerenja.

Vrata Jafe

Njihova tijela su bila sasječena i bačena u vatru. Postoje dvije teorije o tome što se dogodilo. Jedna teorija je da su dijelovi njihovih tijela izgorjeli te su onda sakupili njihov pepeo i bacili ga jer su znali da kršćani skupljaju i štuju relikvije. Druga teorija je da dijelovi tijela nisu htjela izgorjeti. Bilo je nemoguće da izgore bez obzira koliko su dugo bila u vatri, tako da su ih samo zakopali na nepoznato mjesto.

Imena te četvorice mučenika su sljedeća:

Nikola Tavelić iz Šibenika, Deodat iz Ruticinija, Petar iz Narbonne i Stjepan iz Cunea.

Svjedok tog čina je bio fra Gerard Chelvet. Napisao je što se dogodilo i taj izvještaj je poslao u Vatikan, Šibenik i ostale bitne gradove. Odmah se širom Europe počinju slaviti ova četiri mučenika na dan 14.studenog.

Bilo je puno nedoumica i rasprave oko toga da li njihova odluka da uvrijede kadiju je ispravna ili nije. Znamo da ova četvorica fratra nisu učinila ništa što njihovi nadležni nisu dopustili. Njihova misija je bila dobro promišljena i pripremljena. Znali su u što se upuštaju, znali su koje su moguće posljedice, bili su svjesni da riskiraju svoje živote.

Josip Fosco, biskup iz Šibenika je započeo inicijativu u tome da potakne papu Lava XIII da dopusti štovanje Nikole Tavelića. Godine 1889, papa je odobrio štovanje Nikole. Tijekom 20. stoljeća, štovanje Nikole se proširilo po cijeloj Europi. Od 1958, hrvatski kanonist Ante Crnica je radio na kanonizacija Nikole. 21.lipnja 1970, papa Pavao VI je proglasio Nikolu Tavelića svetim.

Nikola je prvi hrvatski sveetac. Svugdje po svijetu postoje crkve, ulice, oltari, kipovi i mnoge druge stvari posvećene njemu.

………………………………

Cijeli članak se nalazi OVDJE. Posjeti moju Patreon stranicu i tamo otključaj pristup svim mojim člancima. https://www.patreon.com/user?u=95415133