GORIVO

Sv. Vid je svetac kojeg slavimo u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Ne znamo točnu godinu njegovog rođenja i smrti, ali znamo da se rodio negdje oko 290. i da je bio pogubljen oko 303-305. godine tijekom perioda progona kršćana koji je vodio Rimski car Dioklecijan. Dan svetog Vida se slavi 15.lipnja.

Kada ljudi slave njegov dan, osobito u slavenskim zemljama, ta slavlja budu velika. Ali da budemo iskreni, ne znamo puno o životu i smrti sv. Vida. Samo znamo da je postajao neki svetac imenom Vid koji je umro teškom smrću zato što je bio krščanin. Ne postoje mnoge činjenice o njemu ali postoje legende koje su kružile naokolo. Teško je u potpunosti vjerovati tim legendama jer ne možemo razvući crtu između onoga što se uistinu dogodilo i onoga što je samo bajka.

Ovako ide legenda o sv. Vidu.

Sv. Vid

Sv. Vid se rodio oko 290. u Mazara del Vallo na Siciliji. Dolazio je iz bogate ali poganske obitelji. Hyla, njegov otac, bio je sicilijski senator. Mladi Vid je došao u doticaj s kršćanstvom preko kršćanskih učitelja Modesta i njegove supruge Crescentie. Ovaj kršćanski par je poučio mladog Vida što to znači biti kršćanin. Njegov otac se protivio njegovoj novoj vjeri i maltretirao ga je zbog toga. Htio je da Vid odbaci kršćanstvo ali mladić nije pristao na to. Njegov otac Hyla je osljepio. Da bi se iskupio za svoje grijehe, prinesao je žrtvu bogu Jupiteru da mu povrati vid ali mu to nije upalilo. Kasnije se Vid molio za sljepoću svoga oca i Bog ga je izlječio. Usprkos tome, Hyla je bio protiv kršćanstva i Vid je morao pobjeći iz svoje domovine skupa sa svojim učiteljima Modestom i Crescentinom.

Na njihovom putu bili su uhićeni zato što su kršćani i donesli su ih u Rim gdje im je trebao suditi rimski car Dioklecijan koji je progonio i ubijao krščane. Na putu do Rima, Vid je izveo nekoliko čuda i izlječenja. Kada je Dioklecijan čuo za to, pitao je mladića da izlječi njegovog sina od epilepsije i zlih duhova. Vid je to i učinio. Rimski car je bio zatečen. Naredio je Vidu da klekne te da oda počast i žrtvu rimskim bogovima. Naravno Vid je to odbio učiniti. Ne odajući počast rimskim bogovima, zaključili su da je izveo to čudo i izlječenje uz pomoć nekih zlih magija i vradžbina. Kako bi ga kaznili, odlučili su mučiti i ubiti skupa s njegovim učiteljima.

Trojac; Vid, Modest i Crescentia su bili proglašeni krivima i njihova kazna je bila smrt. Bacili su Vida u veliki kotao i odlučili su ga skuhati i ispeći na ulju. Nekim čudom Vid je preživio to. U umjetnosti i svijetu ikonografije, Vid se često pokazuje s pijetlom u kotlu jer legenda kaže da su ubacili i pijetla.

Nakon neuspješnog pothvata da ubiju Vida, bacili su ga u pećinu i pustili su lavove da ga pojedu. Kada su se lavovi pojavili, Vid se počeo moliti i lavovi su se smirili i nisu ga htjeli ozljediti. Onda također postoje i druge varijacije i priče o tome kako su ih pokušali pogubiti ali im to nije uspjevalo. Na kraju se spustio anđeo s nebesa i uzeo je Vida i njegove učitelje te ih prebacio u Lukaniju gdje su preminuli od rana koje su zadobili prilikom mučenja.

Teško je odvojiti legendu od istinite priče. Možemo se zapitati kako je započelo štovanje sv. Vida kada ne znamo puno o njemu. Kako je moguće da slavimo nekoga kao sveca a o njemu imamo samo nekoliko detalja koje čak ne možemo ustvrditi sa sigurnošću.? Ovdje nastupaju katolička i pravoslavna crkvena tradicija. Za razliku od protestanata koji uzimaju Bibliju kao jedini izvor istine i teološkog materijala za poučavanje; katolička i pravoslavna crkva se uz to također oslanja i na tradiciju. Kroz stoljeća mnogi svećenici i biskupi su napisali mnogo dokumenata. Svi ti dokumenti su i dan danas sačuvani i prenose se s generacije na generaciju. I sve to seže skroz unazad do prve crkve i prvih Kristovih sljedbenika. Ono što znamo o sv Vidu je da u 6.st. nastaje prvi pisani dokument o njegovom životu, njegovom mučenju i njegovoj smrti. U tom istom stoljeću je također sagrađena prva crkva u Rimu koja je nosila njegovo ime. A također imamo i dokument koji nam govori da su kršćani slavili nekoga Vida kao sveca. A u te dane kršćani su slavili sve one ljude koji su bili mučeni i ubijeni radi imena Isus Krist kao svece. Dakle znamo sa sigurnošću da je sv Vid postojao i da je bio mučen, te da je patio zato jer je bio kršćanin. Te činjenice znamo, ali gdje točno završava istina i počinje legenda, to ne znamo.

Kult štovanja sv Vida kao sveca je započeo negdje u 6.stoljeću. Njegove relikvije su prebačene u Francusku u 8.stoljeću. Sv Vid se smatra jednim od 14 svetaca pomoćnika u nevolji u katoličkoj crkvi. To su sveci koje zovemo kada smo u nevolji i treba nam pomoć.

Najveću pažnju sv. Vid je dobio u slavenskim zemljama. U slavenskoj poganskoj kulturi postojalo je štovanje boga Sventovida. Sv. Vid je bio zamjena za Sventovida. Katolička tradicija se često mješa s društevnim folklorom. Upravo iz tog razloga mnogi protestantski kršćani kritiziraju katolike i pravoslavne kršćane. Ali sve te stvari nisu katolička teologija, već su proizvod neobrazovanih i praznovjernih vjernika. Možete se zapitati zašto je onda katolička crkva dozvolila sve ove poganske elemente da uđu u crkvu. Ubiti, ona to nije dozvolila ali je dozvolila ljudima da nastave imati svoje običaje, samo su zamjenili poganske bogove s kršćanskim simbolima. I postoji mudrost u svemu tome. Ne možete samo tek tako uništiti kulturu. Morate ljudima dati nekakvu zamjenu kako biste ih polagano doveli do pravih i istinitih učenja. A mnoge katoličke tradicije koje zadobivaju kritiku su ubiti tvorevine običnih ljudi. To se dogodi kada pokrstite velike mase ljude u kršćane u tako kratkom periodu. Ali eto, tako je kako je.

Drugi razlog zašto je sv Vid tako proširen u slavenskoj kulturi je zbog njegov imena. Iako Vid na drugim jezicima ne znači isto što i u slavenskim jezicima znači vid, odnosno nema veza s očima, ali u slavenskoj kulturi je nastala ta poveznica i često se smatra da se mora moliti sv Vida kada ljudi imaju probleme s vidom i očima. Sv. Vida se također smatra zaštitnikom grada Rijeke.