GORIVO

Tema propovijedi posljednje svete mise je bila Kristov drugi dolazak te naše osobno stajalište prema Kristu, smrti te tome gdje čuvamo, gradimo i pohranjujemo naše bogatstvo.

Promišljajući o propovijedi, odlučio sam napisati svoj vlastiti osvrt na istu.

Kristov drugi dolazak predstavlja kraj života na svijetu kakvome poznajemo te razotkriva našu istinsku bit i istinsku Božiju stvarnost.

Čovjek je ograničeno biće. Ranjen grijehom zakopao se u ovoj stvarnosti koja ne vodi ni ćemu drugome nego smrti.

Nema puno stvari koje su sigurne kao smrt. Jedni znanstvenici će ustvrditi kako je kava loša te da ju je najbolje izbaciti. Drugi će pak doći do zaključka kako je kava zdrava te da ju treba konzumirati svakodneveno. Što je istina? Teško je znati unatoč svim istraživanjima koja imamo. Ne možemo biti sigurni. Mnogo toga u ovome životu ne možemo sa sigurnošću znati. Ma gotovo pa ništa ne možemo znati. Ali jednu stvar znamo. Smrt će se dogoditi svima nama. Ma tu nema dileme. Ona se događa svakodnevno ljudima oko nas a jednoga dana dogoditi će se i nama.

Ovaj život živimo kao sa zastorom preko očiju. Nismo niti svjesni što se događa i što postoji iza zastora. Smrt je ta koja pomiče taj zastor i ostavlja nas golima pred nekim sasvim novim svijetom. Što nas tamo čeka, teško je znati. Ali jedno je moguće. Taj život poslije smrti je vjerojatno stvarniji nego život što ga imamo na zemlji. Ovaj život nije ništa drugo doli iluzija. Prolazan, nestaje. Kao svijeća koja se troši i vremenom sve više blijedi dok na kraju ne iščezne. Nebitni smo u ovoj cirkuskoj predstavi. Koliki kraljevi i vladari su se stoljećima uzdizali i glumili veličinu. Gdje su sad? Dva metra pod zemljom, crvi pojeli tijela, a duša..? Tko to zna gdje je. Na ovoj zemlji ih nema više. Ja trenutno postojim i živim ovdje. Trenutno postojimo ti i ja. Trenutno je ovo naša zemlja. A onaj kralj koji je glumatao veličinu, nema ga. Znači, prosto rečeno, nebitan je. Kao i svi mi. Rodimo se, živimo, neki bolje, neki ispunjenije, neki bogatiji, neki sretniji, neki duže… ali svima nam je put jednak. Svima nam se tijelo raspada i propada.

Glavno pitanje nedjeljnje propovijedi je bilo; gdje je naš život? U ćemo gradimo svoj život? Da li u karijeri, bogatstvu, pijankama, bludničenjima, poslu, drogi, video-igrama, putovanjima, politici, znanosti, knjigama, umjetnosti, sportu, glazbi, filmovima,….. ? Sve je to uredu, ali… svejedno ćemo umrijeti. Lijepo je oženiti se, imati djecu, dobar posao, pogledati dobar film, učiti i razvijati se… Sve je to lijepo i korisno. Ali u ćemu je naše srce? Na što je navezano? Da li na brak, na obitelj, na posao, na karijeru? To sve možemo i to sve hoćemo izgubiti. Nesreće se događaju svakodnevno, bolesti, starimo, sve to što nas čini sretnima i daje nam smisao će nestati. Što je ono trajno na ovome svijetu? Pa čak niti mi nismo trajni. Jedino što je trajno i vječno je Krist, sami Bog. Naše srce mora biti u Njemu kako bismo i mi mogli živjeti vječno. On je ona slamka za koju se moramo uhvatiti.

Što to znači? Ne znam. Kako se istinski predati Bogu? Ne znam niti to. Da li je kršćanstvo istina ili promašaj? Ne znam niti to. Ali znam da smrt dolazi i da je vrijedno promisliti o tome te po svojoj vlastitoj savjesti učiniti ono što duboku u sebi smatramo da je najbolje i za čime nećemo žaliti kada nam netko otirač ovog života iščupa ispod naših nogu.