GORIVO

Ove godine sam se upisao u planinarsko društvo Runolist u Zagrebu te samim time postao član Planinarskog saveza. Odradio sam nekoliko izleta i svaki je bio više nego odličan. Na kraju svakog izleta odabere se jedna osoba koja mora napisati svoj osvrt na taj izlet. Dana 24.5.2025. ta osoba sam bio ja. Izlet je bio na planinu Učka, vrh Vojak. Pa ću ovdje tu podijeliti nekoliko fotografija te osvrt koji sam napisao za navedeni izlet.

Osvrt na izlet

Učka – vrh Vojak  24.05. 2025.

Ovo je bio tek moj treći izlet otkad sam dio Runolista. Dobio sam zadatak napisati osvrt. Inače, kada bi me netko upitao kako je bilo na izletu običavao bih odgovoriti: ‘Ma super, fenomenalno, odlično.’ Eh, za napisati osvrt je potrebno puno više od tih jednostavnih riječi. Morao sam se zapitati što je to točno što čini planinarenjem tako ugodnom aktivnošću koja u meni probudi iskru entuzijazma na samu pomisao da idem negdje na izlet. Vrijeme je da dešifriramo sve te razloge zašto mi je planinarenje tako odlična stvar. Primio sam se ovoga zadatka s ozbiljnom namjerom te je moj osvrt pun teksta, a čak sam napravio skulpturu i crtež. Odlučio sam osvrt podijeliti u nekoliko kategorija:

1. ŠTO TO ČINI PLANINARENJE TAKO UGODNIM
2. ORGANIZACIJA RUNOLISTA, VODIČI, SIGURNOST
3. OSVRT NA STAZU, NA SAMI IZLET I NA VOJAK
4. NEKE OD ANEGDOTA KOJE SU SE DOGODILE NA IZLETU.

Pa krenimo:

1. ŠTO TO ČINI PLANINARENJE TAKO UGODNIM

Kao i za svaki izlet do sada, tako i ovoga puta… Nisam se naspavao. Nekoliko sati nekakvog siromašnog sna gdje se vrtim, budim, ponovno zažmirim. Alarm je bio navijen u 4:20 ujutro. Svatko normalan bi se zapitao što ima lijepoga u tome probuditi se tako rano, otići negdje i cijeli dan hodati kada bi čovjek svoje slobodno vrijeme mogao iskoristiti za to da se odmori ili za to da barem jedan dan u tjednu uspije iskoristiti kao dan u kojem nema obaveza.. Eh, isto to sam i ja mislio kada je alarm zvonio. Cijeli tjedan je bio ispunjen razno raznim obavezama i umjesto da napokon predahnem ja sam opet odlučio biti neispavan i potrošiti dan na to da se još više umorim. Ustao sam se i pripremio sam kavu. Trebalo mi je 5 minuta da prestanem gunđati sebi u bradu. Poznajem dovoljno dobro sebe i znam da čim izađem iz kuće, upalim auto i krenem prema Velesajmu, mjestu gdje se okupljamo, da ću biti u potpunosti budan i spreman. Tako je i bilo. Znao sam da čim dan krene da će mi se raspoloženje popraviti.

Razlog zbog čega tako volim to planinarenje i te izlete je taj što traju cijeli dan. Dakle od ranog jutra pa do kasno navečer sam u nekakvom pokretu i to mi odgovara. Taj dan, tih nekoliko sati su mi u potpunosti neopterećeni. Izašao sam iz svoje rutine, na Velesajmu ostavljam sve ono o čemu sam razmišljao i čime sam se opterećivao proteklog tjedna te u bus ulazim prazne glave (iako oni koji me poznaju će reći da mi je glava vječito prazna).

Teško je u riječi staviti i objasniti ono što nam paše i što nam je ugodno, pa da skratim sve to, volim te izlete zato što me oslobađaju često predvidljive rutine. Volim izlete zato što volim ljude, volim druženje, volim smijeh, volim upoznavati nove ljude. Svaki put do sada bih upoznao nekog novog. S nekim ljudima se družim po par sati, a s nekim ljudima razmijenim samo koju rečenicu ili tek pogled očima, ali i ta najsitnija i najmanja interakcija je krucijalno bitna u tom cijelu danu.

I na kraju, volim hodati, volim biti na svježem zraku u prirodi i volim putovati.

Ali ono što je najbitnije, kada se vratim s izleta, taj dojam optimizma me drži još nekoliko dana. Dakle, i kad se vratim u svoju rutinu i svakodnevicu vratim se svaki put s malo više optimizma. Išao bih ja i na još više izleta i još češće, ali što ćeš kad se u roku par minuta popuna sva mjesta.

2. ORGANIZACIJA RUNOLISTA, VODIČI I SIGURNOST

I ovoga puta je organizacija bila izvrsna. Vodiči su uvijek spremni, puni iskustva te paze na grupu da se tko po putu ne bi povrijedio ili izgubio. Uvijek dolaze s korisnim savjetima te su jako pristupačni i lako se s njima ulazi u razgovor i zafrkanciju. Samim time lagano se opustiti znajući da je sve pod kontrolom.

3. OSVRT NA STAZU, NA SAMI IZLET I NA VOJAK

Nikada nisam bio na Učki, a već me je neko vrijeme privlačila jer sam čuo nekoliko pozitivnih iskustava od ljudi koji su bili tamo. Staza kojom smo mi išli je POKLON – VOJAK. Vojak je najviši vrh Učke, nalazi se na 1396 m nadmorske visine. Ne znam hoću li iskoristiti najstručniju riječ da bih opisao Vojak, ali ja bih to nazvao visoravan na kojoj se nalazi vidikovac, odnosno kamena kula visine cca 10 m koja je sagrađena 1911. godine.

Ali krenimo otpočetka. Autobusom smo došli do Poklona. Tamo smo se spremili, dobili neke osnovne informacije te smo lagano krenuli uspinjati se po označenim stazama. Staza kao staza je bila odlična. Cijelo vrijeme smo išli kroz šumu, a more nam je bilo pratilac kojeg smo mogli kroz lišće i raslinje vidjeti sa svoje lijeve strane. Vrijeme je bilo dobro, ali malo škakljivo. Na momente je znao zapuhati nekakvi hladni vjetar. Činilo se tmurno. Nije bilo niti toplo niti hladno. Ali kako je dan odmicao, vrijeme se popravilo i sunce se pokazalo. Nije bilo kiše, ali je staza na nekim dijelovima bila skliska radi kiše koja se dogodila koji dan ranije. Kao i svaki put, na našem usponu do vrha, imamo pauze kako bismo se okrijepili, provjerili je li sa svima sve uredu, odmorili se par minuta i krenuli dalje. Kad smo se približili vrhu, mogli smo vidjeti telekomunikacijski toranj te vojni radar za praćenje zračnog prometa. To dvoje je bilo ograđenom žicom i ogradom te je cijeli taj objekt izgledao kao neka baza za promatranje vanzemaljskih aktivnosti…. A možda ja samo imam bujnu maštu. Na vrhu smo imali dužu pauzu. Pogled je bio prekrasan. Naravno, svi su odmah pohrlili na vidikovac. S vidikovca imate pogled na Istru, Riječki zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit, Ćićariju, a kad je vrijeme čisto, čak se vide i Alpe. Na toj kuli sam se zadržao nekoliko minuta i gledao sam uokolo. I kako da ja vama sad to opišem? Pogled je jednostavno prekrasan. Čak niti fotografija ne može dočarati to prostranstvo i tu ljepotu koju vidite svojim očima dok stojite gore. Unutar kule se nalazi suvenirnica. U njoj sam si kupio suvenir kule koji mi je poslužio kao model da napravim skulpturu. Pošto se u svoje slobodno vrijeme bavim kiparstvom, odlučio sam u svrhu ovoga osvrta napraviti skulpturu vidikovca. Ograničen s vremenom i obavezama skulpturu sam napravio, ali nisam ju stigao pobrusiti i dodati još nekoliko detalja, jer onda bi potrajalo još neko vrijeme prije nego bih mogao objaviti ovaj osvrt.

Fotografije skulpture:

Nakon duže pauze na samom vrhu, drugim putem s druge strane Učke smo krenuli nazad prema Poklonu. Spust dolje je bio puno zanimljiviji i uzbudljiviji. Staza je na nekim mjestima bila izuzetna skliska i djelić sekunde je potreban da se poskliznete. Ali zahvaljujući našim vodičima, svi smo oprezno i sigurno stigli do dolje. Na putu smo sreli nekoliko različitih živih bića; krave, konje i ljude. Ali glavna atrakcija je bila koza koja nam je prišla bez ikakvog straha te je počela izvoditi akrobacije kako bi nas zabavila. Nevjerojatno je koliko i životinje imaju potrebu za pažnjom i godi im kada im se netko divi.

Na kraju smo stigli nazad tamo otkuda smo i počeli, a to je Poklon. Tamo se nalazi konoba i kafić pa smo ponovno imali pauzu i slobodno vrijeme za pojesti grah, popiti piće, kavu ili se jednostavno prošetati okolo.

4. NEKE OD ANEGDOTA KOJE SU SE DOGODILE NA IZLETU:

Ne može bez anegdota. Ujutro sam na velesajmu upoznao Nejca, Slovenca koji se prije par mjeseci preselio u Hrvatsku i učlanio se u Runolist. Cijelim putem smo se zezali i šalili s njime. To je ona draž planinarenja što se uvijek upozna netko novi.

Na samom početku kada smo počeli hodati, vodička Arijana, koju sad već poznajem od prošlog izleta, odlučila je da ja napravim osvrt. Podvalila mi je taj zadatak, a ja nisam imao srca odbiti ju.

Kada smo došli na Vojak i popeli se na kulu i dok smo uživali u prostranstvu i ljepoti, Slovenac je komentirao kako je Istra zapravo malena. Zamislite vi to! Slovenac komentira kako je Istra mala. Znate onaj vic kada se avion sruši i padne na granicu između Hrvatske i Austrije??? Zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u oku svome ne vidiš???

Ali to je sve naravno šala, nema tu loših osjećaja već čista zafrkancija.

Jednoj gospođi su na obje gojzerice otpali džonovi pa su joj to privezali pik trakom i zavojem iz prve pomoći da može nastaviti hodati.

Dok smo se spuštali dolje niz nezgodan teren moj prijatelj se poskliznuo jedno 4-5 puta i završio na stražnjici. Iako je vodička Arijana bila zabrinuta za njega te mu je pokušavala davati savjete kako bi trebao hodati i kako se služiti štapovima, ja sam mu se smijao. I onda sam došao do jednog zaključka. Ako ti je netko pravi prijatelj, onda mu se možeš otvoreno smijati i rugati. Svaki put kada je završio na stražnjici, meni je to bilo smiješno i na sav glas sam mu se rugao. To se zove prijateljstvo. Znao sam da i mene čeka isto, jer ne možeš se nekome rugati cijelo vrijeme, a da se to isto ne dogodi i tebi. Ali ja na kraju eto srećom nisam pao niti sam se oskliznuo. A ako slučajno čujete drugačije, znajte da lažu. To su samo tračevi. 😉

I za kraj napravio sam jedan brzinski crtež koji opisuje ovaj izlet: